Strashne priche

Pishite strashne priche...

Za razliku od duhova koji se javljaju samo nakratko,jednom ili samo nekoliko puta ima takozvanih "stacionarnih"duhova.Uovu grupu spada pojava o kojoj govori studenkinja medicine R.K.Morton:"Videla sam lik visoke u crno obucene zene na stepenistu svoje roditeljske kuce.Posle nekoliko trenutaka,sisla je niz stepeniste.Ja sam posla za njom iz znatizelje,ali ugasila se sveca koju sam nosila.Posle toga nisam mogla nista da vidim pa sam otisla u svoju sobu." Drustvo za psihicka istrazivanja smatralo je taj izvestaj toliko zanimljivim da je pdlucilo da ga istrazi.Sledecih nekoliko godina jos 6 ljudi je videlo zenu odevenu u crno.Vise od 20 ljudi culo je sumove koji su verovatno poticali od duha.Njen nastup je uvek tekao istim redosledom:silazila bi niz stepenice,usla u dnevnu sobu,i stajala izvesno vreme pored prozora kao0 da nekog ceka.Zatim bi izasla iz sobe,otisla niz hodnik i nestala bez traga.Studentkinja je pokusavala da usmeri paznju duha na sebe.Razapela je konac preko stepenista koji je medjutim ostao netaknut.Pokusavala je da razgovara sa zenom u crnom ali nikada nije dobila odgovor,iako su znaci govorili da je zena u crnom osetila njeno prisutsvo. Psi su reagovali osetljivo.Kada bi se crna zena pojavila na stepenistu jedan od pasa dotrcao bi do podnozja stepenista i mahao repom kao da zeli da se miluje ali tada bi uzmaknuo povijenog repa i sakrio se ispod sofe.Drugi pas je pokazivao znake straha a da za to nije bilo stvarnog razloga.
Dva coveka koja su takodje mogli zenu da vide identifikovala su je kao predhodnu vlasnicu kuce ciji je muz poginuo u pomorskoj nesreci.

pazite owo:Nakon teške prometne nesreæe ležale su majka i kæer u bolnici. Svaka je bila u svojoj operacijskoj sali u teškom stanju. Lijeènici su se borili za njihov život. U istom trenutku i jednoj i drugoj stane srce. Lijeènici su poèeli reanimiranje. Ovako nešto je poslije isprièala kæer: Osjetila sam se laganom kao perce i više me ništa nije boljelo. Pogledala sam prema dolje i spazila sebe kako nepomièno ležim u krevetu, a puno ljudi okolo mi pokušava pomoæi. Lebdjela sam prema gore i u gornjem kutu sobe spazila svoju majku. Skupa smo gledali moje tjelo i razgovarale. Osjeæaj je bio nevjerojatno dobar. Tako miran i spokojan. Poviše nas otvorio se tunel i iz njega je zraèila bijela topla svjetlost. Jaka sila nas je vukla prema gore, a mi smo zadovoljne išle jer nas je privukla ta mirnoæa i ljubav koja je zraèila iz tunela. Odjednom moja majka se okrenula prema meni i rekla mi da još nije vrijeme da ja idem za njom. Ona je produžila naprijed i rekla mi da se vidimo jednog dana. Ja sam otišla do èekaonice ispred sobe i vidjela svog muža i djecu. Muž je bio obuæen u crvenu jaknu i bijelu majicu ispod. Prièali su o nesreæi i muž je tješio mlaðu kæer koja mu je sjedila na koljenu i plakala.......Dalje se više nièeg ne sjeæam. Probudila sam se u bolesnièkoj sobi nakon 2-3 dana od operacije. Rekla sam lijeènicima da mi je majka umrla. Oni su bili zaprepašteni jer mi to nitko nije rekao, a nije ni mogao jer sam spavala stalno.
Nakon toga život se toj ženi skoroz promjenia. Ona od tog dogaðaja se ne boji smrti..... Svi lijeènici te bolnice su potvrdili sve što je ova žena opisala. Sve je bilo u detaljima toèno. Toèno je opisala svog muža u èekaonici i znala je toèno vrijeme smrti svoje majke.

Veli Varoš – stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kuæicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Kuæice koje su dugi niz godina ispraæale stare i doèekivale nove stanare, odolijevale su vremenu i time saèuvali jedan dio povijesti tog grada. I danas još uvijek stoje, stare, oronule no ipak pune života. Jedna od njih dom je jednog posve nesvakidašnjeg dogaðaja i neoèekivanog stanara.

Naime jednoj od kæeri obitelji koja je stanovala u toj kuæici jedna noæ ostavila je mnogo pitanja i otkrila jedan novi strah. Usred noæi se bila probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na naèin kako bi stajala njena majka ili drugi èlan obitelji kad bi ušao u sobu, taj obris je stajao u njenoj sobi usred noæi, kao da nema nikakvog drugog posla. Noæ je doba kada svi strahovi uzavru na najmanji poticaj, a prvi nagon joj je, kao što bi vjerojatno bio svakom u tom trenutku – sakriti se ispod pokrivaèa i uvjeriti sebe kako je to samo produkt njene mašte, te se nekako ponovo uspavat. I dogaðaj bi ujutro vjerojatno zaboravila, da nije našla na neugodno iznenaðenje. Njena dugaèka plava kosa bila je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu te stavljene ispod jastuka.

Kæer nije mjeseèarka te moguænost da si je sama odrezala kosu i tamo je postavila otpada. Ukuæani su vijest doèekali u èudu i jezi – naime u kuæu nije provaljeno, a nitko od njih nije ni mentalni bolesnik, ni mjeseèar da bi u ovoj situaciji našli logièno rješenje. Rješenje su potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kuæi je stanarka prije njih umrla. Nisam upoznata da li se radi o prirodnoj smrti, niti o samoj stanarki, no kæer koja je doživjela to neugodno iskustvo posve je uvjerena da je obris koji je vidjela te noæi bio obris te prethodne stanarke.

Nasreæu nikakvih dodatnih aktivnosti nije bilo poslije tog incidenta. Ukoliko je prethodni vlasnik život zapeèatio u svom domu – promislite dvaput prije nego kupite takvu nekretninu – ne želite se valjda buditi uz neugodna iznenaðenja poput ovog ili ne-daj-bože neèeg mnogo intenzivnijeg i sadistièki nastrojenog?

I duhovi mogu pisati

Mt. Washington je brežuljkasti predio, kvart, s ulicama drvoreda i kuæa s prelaska 19-og na 20-to stoljeæe, udaljeno tek nekoliko minuta od centra Los Angelesa. Jedinstveno mjesto za John Matkowskog, koji je našao malu kolibu s poèetka 20. stoljeæa u ulici ironiènog naziva «Future Street».
Tamo se preselio 1985. godine, i od poèetka svog života u kuæi, èuo je èudne zvukove, ali kuæa je bila stara, te je pretpostavio da su za to krivi stari podovi, cijevi i zidovi. Ponekad bi naveèer osjeæao «žmarce» duž svog vrata i ruku, no i tu je krivca našao u starosti kuæe, koja je vjerojatno uzrok propuha koji je vrlo lako mogao uzrokovati te simptome.

Tog je mišljenja bio sve do 1990. godine kada su zvukovi i osjeæaji postali intezivniji. John je poèeo osjeæati prisutnost, ponekad bi krajièkom oka vidio sjenu koja bi nestala èim bi okrenu glavu i direktno pogledao prema njoj. Ponekad bi se èuli vrlo jaki udarci u sobi do, no kad bi John otišao vidjeti o èemu se radi, ne bi naišao na ništa neobièno. Prièa kako bi osjeæao po rukama nešto poput opekotina od sunca, te je tako znao da se nešto nalazi u njegovoj prisutnosti. Nije on bio jedini, i prijatelji bi prilikom posjeta osjeæali neku prisutnost.

Kako je njegova koliba bilo omiljeno mjesto prijateljskom roštiljanju, jednog ljetnog popodneva, John je, u društvu svoje ekipe, ponovo osjetio poznat osjeæaj peèenja po rukama, a zdjela za salatu je bez ikakvog razloga eksplodirala i razletjela se u tisuæu komadiæa. Dogaðaj je bio u najmanju ruku neobièan te je John kontaktirao proizvoðaèe te zdjele da sazna postoji li kakva okolnost pri kojoj bi zdjela mogla tako eksplodirati. Proizvoðaèi su bili zateèeni i u èudu više negoli sam John.

Nedugo nakon tog dogaðaja John Matkowsky je iznajmio svoju kolibu prijatelju John Huckertu. Huckert je kao i Matkowsky gotovo odmah èuo èudne zvukove, èudne sjene su se «vukle» po podu kuæe i zidovima dnevnog boravka. I naravno i on je osjetio prisutnost.

«Èitao sam nešto za stolom, i u jednom trenutku sam osjetio da je netko došao iza mene i stavio mi ruku na rame. Naravno, kad sam se okrenuo, u prostoriji nije bilo nikoga. Adrenalin mi je skoèio i sve me to èinilo nervoznim. Nisam znao što je to toèno bilo, no iskljuèivši sve moguænosti na kraju nije ostalo ništa što je moglo prouzrokovat taj osjeæaj»


Dva John-a su istovremeno bila preplašena i zaintrigirana za tu pojavu. Èinilo se kao pojava nije imala namjeru ih ozlijediti, nego samo ih uèiniti svjesnim njene prisutnosti. Što su više bili otvoreni moguænosti da se u tom sluèaju radi o duhu, to se pojava više i èešæe pojavljivala. Huckert je tvrdio da je èak i vidio duha u njegovoj «ljudskoj formi» kao starijeg èovjeka koji stoji pokraj njihovog kauèa, i kad je trepnuo starca više nije bilo.

Jedini dokazi da se tu radi o duhu bili su èudni zvukovi, èudne sjene i osjeæaji, tako da sve to moglo vrlo lako pripisati nekoj psihièkoj bolesti ili èak umoru. No preokret se dogodio kada je Huckert na Božiæ 1991. godine od svog oca na dar dobio fotoaparat Polariod. (znate onaj fotoaparat koji odmah nakon slikanja razvija slike).

Kada se vratio u Los Angeles uslikao je par slika po kuæi da pokaže Matkowskom kako fotoaparat radi. Sve su slike bilo posve normalne, bez ikakve nepodudarnosti. Sve do ožujka sljedeæe godine kada je Huckert osjetio poznate žmarce po vratu koje je upuæivalo da se duh nalazio blizu.

Iz nikakvog posebnog razloga uzeo je fotoaparat i uslikao sobu. Tada su se vrata kupaonice otvorila sama od sebe. Slikao je vrata, i na slici dobio èudni obris koji je bio i strašan i smiješan u isto vrijeme. U poèetku su mislili da nešto nije u redu s filmom, no kad su kupili novi i ponovili slikanje, duh se i dalje pojavljivao na fotografijama u bilo koje doba dana i noæi. Slike su naravno odnijeli nekom poznaniku u laboratorij za profesionalnu fotografiju, koji nikako nije mogao ustanoviti kako se ta pojava mogla naæi na fotografijama, prouèili su i sam fotoaparat, no on je radio sasvim regularno.

Ljudi su naravno bili skeptièni. Kada je Ross Harpold došao u kuæu na njihovu zabavu pogledao je fotografije i podsmjehujuæi se upitao je Huckerta da li se duh nalazi sad meðu njima. Na što je Huckert odgovorio da ne zna. Ross je uzeo fotoaparat, upitao «Je si li tu?» i okinuo sliku. Kako se slika razvijala, na njoj su se polako poèela nazirati slova. Pisalo je «YES».
Matkowsky je upitao «Kako se zoveš?» i okinuo sliku. Jasno se na slici nazirala rijeè «WRIGHT». Nastavili su s pitanjima. «Je si li ti dobar ili zao duh?» Odgovor je bio «FRIEND»

U sljedeæih nekoliko mjeseci Matkowsky i Huckert su napravili stotinjak fotografija na kojima su se pojavile rijeèi. Uglavnom su odgovori bili na engleskom, ponekad na latinskom, no uvijek su davale konkretan odgovor na direktno pitanje.
«Gdje ideš kada nisi ovdje?» Odgovor je bio: «Flux»
«Tko je bio Wright?» Ovaj put odgovor je bio na latinskom: «Et alia corpus delicti," što znaèi – meðu ostalim žrtva ubojstva.

Zapoèela su istraživanja u kuæi Matkowskog i Heckerta. Istraživaèki tim je nakon nekoliko sati fotografiranja dobio prve rezultate.

«Jesu veæina duhova dobri ili loši?» Kako se slika razvijala pojavila se i poruka. «THERE ARE NUMEROUS REMEDIAL LEMURS» Poruka koja se na prvi pogled èini kao «šala duha», no u latinskom rijeèniku Hackert je pronašao da su lemuri u startorimskoj kulturi bili duhovi mrtvih koji hodaju noæu.
Pitanja su se i dalje postavljala i odgovori su dolazili sa svakom razvijenom slikom sve do pitanja «Wright, hoæeš li ovdje biti još dugo vremena?» Duh je odgovorio: «SED HAEC PRIUS FUERE» što znaèi: ovo sve je sada gotovo. I to je bila zadnja poruka na slici.

Uz mnoge ghostchasere u kuæu je došao i svjetski poznat vidovnjak Peter James. Iako je u poèetku bio skeptièan u pogledu «duha pisca» priliko ulaska u kuæu odmah je osjetio prisutnost. Noge su mu se tresle, i osjeæao je vibracije kroz tijelo. Telepatski primao je imena. Gilbert, Robert i Amelia. Matkowskoy i Heckert su bili u èudu. To su bili prijašnji vlasnici. Vlasnièki list nisu nikom pokazali, niti su spominjali prijašnje vlasnike. No opet Peter James je možda mogao iz nekog drugog izvora saznati te informacije. Peter je ipak smatrao da nijedan od te trojice nije bio «duh pisac».

Hodajuæi kroz kuæu Peter je zastao na jednom mjestu govoreæi kako je to duhovni vrtlog, neka vrsta prolaza svijetova kroz koji duhovi ulaze u kuæu. Tad je osjetio kako nešto dolazi kroz vrtlog. Matkowsky ga je uslikao. Slika je pokazivala èudne oblike, bolje reèeno duhove koji su okružili Petera. Peter je tada rekao da se nalaze dva razlièita duha. Jednog je opisao kao duha Indijskog plemena koja se davno nalazila na podruèju ovog susjedstva, a ova kuæa se nalazi na podruèju koje je bilo centar plemena. Drugi duh jebio, kako Peter kaže, umoren i moguæe da je zakopan ispod kuæe.

Matkowsky i Huckert su kako bi dokazali tvrdnje Peter Jamesa poèeli kopati male rupe uokolo kuæe. U jednoj su pronašli posude za koje je kasnije utvrðeno da su pripadali Indijancima. Matkowskom i Hackertu to je bio dovoljan okaz kako je Peter govorio istinu.
A šta se tièe tijela zakopanog ispod kuæe, iako ne sumnjaju da se tamo nalazi neæe ga pokušavat iskopat, jer takva akcija bi zahtijevala pomicanje odnosno rušenje kuæe, uostalom godine života s Wright-om pokazale su im da im on nije nikakva smetnja, dapaèe od susreta s Wright-om postali su filozofi kako sami kažu.

Što se tièe pokušaja prevare u ovom sluèaju, struènjaci su dokazali da je moguæe samo dvostrukom ekspozicijom, no za takvo nešto bilo bi potrebno barem sat vremena pripreme. Kako je tim istražitelja koristio vlastite fotoaparate i filmove ova se teorija slobodno može odbaciti.

Nažalost nisan nigdje uspila naæ nikakvu sliku šta se tièe ovog sluèaja (ja sam èula za njega u jednom dokumentarcu) a baš san htjela da vidite koliko su spooky te fotografije, slova izgledaju kao da ih je nešto izgrebalo prije nego napisalo.

A što se tièe duhova i fotografija – èini se da je «good ghost» otkrila naèin kako ih sigurno uhvatit na slikama – koga zanima trk na njen post. Ljudi sjene

na sytu http://pic7.piczo.com/PlaWi-AnDjEo/?g=40709107&cr=7